1906. je godina otvaranja ugljenokopa u Ladanju, industrijsko rudarenje još je slabo te ima malo podataka na tu temu u dostupnim novinama. Te je godine obilježila najveća rudarska nesreća u Europi u kojoj je u Francuskoj poginulo više od tisuću rudara.
Prvi svjetski rat i vrijeme neposredno nakon njega doveli su rudnike u stagnaciju, prvenstveno zbog velikog odlijeva radne snage prema ratnim bojišnicama. U razdoblju međuraća jača nezadovoljstvo radnika uvjetima rada, ali i njihova volja za promjenom koju iskazuju kroz brojne štrajkove.
Tijekom Drugog svjetskog rata rudnik u Ladanju doživio je istu sudbinu kao većina drugih: potopljen je od strane pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta (NOB) kao dio borbe protiv vlasti Narodne Države Hrvatske (NDH). Po završetku rata rudnik je ponovo osposobljen te se napokon rješava pitanje transporta željeznicom do stanice u Ivancu.
Novi ustroj države donio je nove ideologije. Iz Sovjetskog saveza dolazi pojam "udarnika", savršenog radnika koji dobrobit društva stavlja ispred vlastite. No osim rada, novo vrijeme promiče radničku solidarnost.
Kako su se crpile rezerve Ivanečkih rudnika, uslijed dugogodišnje eksploatacije, pojavila se potreba za otvaranjem novog okna. Već su ranija istraživanja pokazala da se ispod mjesta Brodarovec kriju debeli slojevi ugljena lignita. Zatvaranjem jame "Ladanje", radnici su prešli na rad u Brodarovec.
Ivanečki rudnici, dio kojih su bili rudnik u Donjem Ladanju i onaj u Brodarovcu, često su nailazili na financijske probleme. Smanjenje troškova, a potom i povećanje proizvodnje stalna je težnja uprave rudnika.
Osim u rudnicima, rudari su bili aktivni i u drugim područjima. Tako novine javljaju o njihovim zaslugama pri razvoju društva maruševečkog kraja.
Rudarska svakodnevica
