TRANSPORT UGLJENA
ŽELJEZNICA
Nedostatak željeznice dugo je stvarao probleme jer u takvim okolnostima potrošnja ugljena moguća je samo u bližoj okolici samih ugljenih nalazišta.
Poslije Drugog svjetskog rata od Cerja Tužnog do rudnika u Donjem Ladanju izgrađena je pruga za potrebe prijevoza ugljena. O radnim akcijama na izgradnji pruge tijekom tzv. “prvomajskog takmičenja” izvještavalo se u novinama onog vremena. Iz tih je podataka također vidljivo da je za izgradnju pruge, u duljini od 7,5 kilometara, bilo potrebno 6 mjeseci.
Nakon zatvaranja jame “Ladanje” 1966. godine pruga je demontirana. Loše stanje odnosno neispravnost željezničke infrastrukture općeniti je nedostatak rudarskih poduzeća koja su najčešće troškove popravka snosila sama. Drugi značajan problem bio je opći nedostatak svega: vagoneta i lokomotiva, tračnica, a ponajprije ljudske snage.
O napretku na izgradnji pruge Donje Ladanje – Cerje Tužno možete pročitati u isječcima iz Varaždinskih vijesti, 1946. godine:
Ugljenokopi su međusobno trgovali i posuđivali sredstva prijevoza. Tako postoji podatak da je Uprava Ivanečkih rudnika 1947. preuzela iz Koprivnice rabljenu parnu lokomotivu marke Wiener-Neustadt-G.Siegel star 29 godina u vrijednosti 16.548 dinara. O svojem je trošku rudnik Ladanje izvršio popravak lokomotive koja je potom služila za prijevoz ugljena iz jame “Ladanje” na stanicu Cerje Tužno. Također, prema popisu inventara koprivničkih rudnika iz 1948. saznajemo da je jedna diesel lokomotiva na posudbi u Ladanju.
ŽIČARA
Viseće žične željeznice i slična postrojenja odnose se na korištenje savitljivih i čvrstih nosećih elemenata u svrhu prijevoza u rudnicima.
Nakon zatvaranja jame u Donjem Ladanju, u Brodarevcu se 1966. godine otvara novi ugljenokop. Ugljen se iz jame “Brodarovec” žičarom prevozio do separacije u Ivancu koji je udaljen otprilike 7 kilometara.
U JAMI
Prijevoz unutar jame mogao se provoditi utjecajem različitih vrsta vuče po tračnicama – ručnom, konjskom i strojnom. Bilo je potrebno široko znanje za izgradnju podzemne željeznice, zbog posebnih uvjeta koji djeluju. Primjerice, kod kiselih i slanih jamskih voda bio je potreban veći profil tračnica radi korozivnog djelovanja.
Vagonete za prijevoz razlikovale su se kapacitetom, pa su u nekim rudnicima mogle iznositi i do 1100 litara. U jami “Ladanje” vagonete, odnosno kako su ih radnici zvali “hunti”, iznosile su 600 litara.
Jama “Josef” kod Kuljevčice nedaleko Ivanca zatvorena je 1906. zbog potopa. No, ponovo se otvara 1953. pod drugačijim nazivom (Kuljevčica I.), a za prijevoz ugljena po osnovnom hodniku te jame koristio se konj.
Godine 1962. izdane su preporuke za način korištenja jamskog konja:
– hodnici moraju biti visoki najmanje 1,8 metara da konj ne ozlijedi glavu,
– pod hodnika mora biti prilagođen konjskim kopitima,
– za smještaj konja u jami mora se sagraditi kvalitetna staja, duga 4 metra i visoka 2-3 metra, s posebnim ogrankom zračne struje.
Korištenje konja u jami preporučalo se na rok od 7 do 10 godina.