Narodne priče
Narodne priče usmeno su se prenosile s koljena na koljeno, zbog čega im se ne zna autor. Uglavnom nisu bile zapisivane već su se pričale isključivo usmenim putem. Priče koje ovdje navodimo ispričali su mještani općine Maruševec, a oni su ih čuli od svojih predaka. Riječ je dakle o vrlo starim pripovijestima čije su teme uglavnom duhovne prirode, no elementi gotovo uvijek iznenađujući, ponekad i zastrašujući.
Upoznat ćete ovdje Kačeca, zmiju sa šapama, naučiti kako paža može spasiti pri komunikaciji s duhovima, što učiniti napadnu li vas Krsniki, kako otkriti coprnice u svojem kraju ili pak nadmudriti duha koji vas želi odvesti u svijet mrtvih—ukratko, pojave koje nose duboku simboliku, ponekad i mitski značaj.
Krsniki
Kačec i zlatna jabuka
Coprjački tronožac
Pozivnica za vječnost
Uplakana majka
Krsniki
Za vrijeme najduljih noći u godini, u doba adventa i predbožićnog slavlja kad su se brojni ljudi budili još za mraka da pođu misama zornicama, nerijetko su viđali snopove sjajnog bijelog svjetla kako lebde nad praznim poljem ili nad šumarkom u daljini. Viđali su ih samo u doba kad se susreću dan i noć, noć i dan, i zvali su ih Krsniki. Bojali su ih se i izbjegavali biti van kuće tijekom mračnih zimskih noći.
Ipak, stari se Augustin zvani Gustik jednog dana dugo zadržao u šumi utovarujući drva za ogrjev. Već se počela spuštati noć kad je krenuo kući. Kad je s konjem došao do puta na izlazu iz šume, primijetio je da konj sve teže vuče i posustaje. Udari ga bičem, no konj koliko god pokušavao više ne može pomaknuti kola. Gustik se ogleda misleći da su kotači zapeli o nešto, kad ono primijeti da su mu kola puna Krsnika! Svjetleće kugle uhvatile su se posvuda: na drva za ogrjev, na rudo, na stranice kola. Dolazilo ih je sve više i više, utjerujući strah u kosti kako Gustiku tako i iznemoglom konju.
Gustik tada zamahne bičem, no Krsniki se ne miču. Udari ih opet i opet, no kao da je bič samo prošao kroz njih. Tek kad je na glas izrekao strašne kletve, Krsniki su se odmaknuli i nestali u tmini šume, a konj je galopom potrčao kući.
Po dolasku kući, Gustik je ispričao svojoj ženi što je vidio.
“Je, tua su Krsniki,” kaže žena, “Duše grijšnih ljudi koje su ustale na zemli, između svijeta živih i mrtvih. Da prejde advent više ih nebumo vidli. Se du druge leti.”
Kačec i zlatna jabuka
U selu je živjela djevojčica imena Rozika. Na mladu nedjelju, prvu nedjelju nakon mladog mjeseca koji na nebu svijetli poput srpa, Rozika se igrala u dvorištu svoje prijateljice.
“Rozika! Hojdi idemu v Zelendvor, vidla sam tak liape visibabe,” reče joj prijateljica.
Nije dugo trebalo da je nagovori te obje djevojčice potrče preko polja do Zelendvora. Čim su stigle, spazile su jarak prepun bijelih visibaba. No prije nego su se latile ubrati pokoji cvijet, čuju neko šuštanje, žamor, a potom i zvižduk. Odjednom iz obližnjeg grmlja počnu prema jarku gmizati zmije, jedna preko druge, deseci i stotine, kao da im nije bilo kraja. Zadnji izađe Kačec, uspinjući se visoko i držeći u svojim šapama sjajnu zlatnu jabuku.
Djevojčice su prestravljeno potrčale kući, ne stajući ni sekunde da odmore. Tek kad su stigle do ulaznih vrata, zastale su da uhvate dah. Spazi ih stara susjeda kojoj su ispričale što su vidjele. Starica ih je savjetovala da nikome ne kažu o svojoj avanturi, jer će dobiti kaznu što su same otišle tako daleko. No potajno, starica je znala da zlatna jabuka donosi svu sreću svijeta.
Iduće je jutro upregla konja i rekla kćeri:
“Idem du Zelendvora nabrati malu šibja za peć.”
Kćer je odmahnula rukom, ne znajući prave namjere starice.
Kad je stigla do jarka kojeg su joj opisale djevojčice, isprva nije primijetila ništa doli bezbroj visibaba kako se njišu na povjetarcu. No potom je čula—šum s lijeva, šum s desna—a zatim i spazila zmije kako ulaze u jarak, gomilajući se unedogled, gmižući jedna preko druge. Odjednom se iz grma prolomi glasan zvižduk i izađe Kačec, držeći ponosno zlatnu jabuku pred sobom i njišući se kao da pleše.
Starica zastane i promisli kako bi mogla doći do jabuke, do izvora sve sreće svijeta. Odjednom se sjeti! Skinut će kotač s kola i pustiti ga u jarak.
Kad se kotač otkotrljao među zmije, one su se razbježale i posakrivale po obližnjem grmlju. Jarak je ostao prazan. Samo je ležao drveni kotač i kraj njega blještava zlatna jabuka.
Starica se oprezno spustila, gazeći visibabe i pazeći da ne padne, i u nekoliko koraka bila je kod jabuke. A kad se sagnula da je podigne, skriven ispod kotača, odjednom na staricu skoči Kačec. Izgrize je da od nje nije ostalo ni traga.
Coprjački tronožac
U rano zimsko jutro malog je Janka probudio miris bijele kave. U polusnu čuo je svoje roditelje kako se za stolom došaptavaju. Tiho su pričali da se na današnji dan, na blagdan svete Lucije, počinje raditi tronožac, mali drveni stolčić. Svaki dan sve do Badnjaka potrebno je barem nešto na njemu izraditi, a potom ga odnijeti na polnoćku, staviti u sredinu crkve i popeti se na njega tijekom podizanja Tijela i Krvi Kristove. Oni koji u tom trenu gledaju od oltara prema izlazu su coprnice!
“Tak su rekli naši stari,” zaključila je majka prije nego je primijetila da ih Janko sluša.
Zaintrigiran pričom, Janko je te večeri počeo raditi tronožac. Dan po dan, predano je izrađivao noge, potom sjedište, pa ih spajao, pa dotjerivao. Na Badnje jutro tronožac je bio gotov, a Janko nije mogao dočekati ponoć da ga ponese u crkvu.
A kad se u crkvi skupilo mnoštvo i svećenik započeo sa svetim ritualom, Janko stavi tronožac u sredinu i stane na njega. Ogleda se oko sebe, kad ono—vidi jednu glavu da gleda prema izlazu, pa drugu, pa u kutu već i treću. Bile su to coprnice!
Prestrašen, ne očekujući da će trik zaista djelovati, Janko skoči s tronošca i potrči kući koliko su ga noge nosile. Zaključao je ulazna vrata, a potom još i vrata kuhinje u kojoj je spavao s majkom. No svejedno je cijele noći slušao kako mu o prozor coprnice kucaju i prijete da će ga dohvatiti i odnijeti na Ivanščicu—jer ako je on vidio njih i one su vidjele njega.
Strepeći da mu nema spasa, na Božićno jutro Janko se ipak ugodno iznenadio. Kao da je svanuće novog dana izbrisalo sjećanja coprnicama i one su otišle svojim kućama, zaboravivši na prošlu noć. No Janko nije zaboravio.
Pozivnica za vječnost
Živjela je jednom djevojka Nevenka koja je ostala bez dragog mladića. Otišao je u rat i nikad se iz njega nije vratio. Uplakana, djevojka je svakodnevno molila kad bi barem još jednom vidjela svog dragog.
Jedne je noći tijekom punog mjeseca začula nježno kucanje po prozoru. Oprezno je prišla, čudeći se onome koji bi kucao u to gluho doba noći, a zatim shvatila da je to njezin dragi na bijelom konju.
“Ideš li sa mnom u novi dom?” Upitao ju je ispruživši ruku.
“Tvoj dom je moj dom, idem s tobom gdje god ćeš me odvesti,” odgovorila je sretno djevojka, otvorila prozor i sjela na konja obujmivši mladića.
Jahali su dugo kroz noć, a mladić je još nekoliko puta ponovio svoje pitanje: “Ideš li sa mnom u novi dom?”
Djevojka mu je odgovarala uvijek isto, pomalo strepeći zašto je stalno ispituje.
Naposljetku, stigli su do groblja gdje se konj napokon zaustavio. Pred njima je stajao otvoren grob.
“Ovo je moj dom,” rekao je mladić, “Želiš li poći sa mnom?”
Nevenka je tada napokon shvatila da ovo nije bio njezin dragi, već samo njegova duša. Odgovorila mu je stoga, “Naravno da ću poći. No ovo je tvoj dom, ti kreni prvi.”
Duša mladića je posluša i uđe, a djevojka naglo zatvori za njime i plačući potrči kući kroz noć.
Uplakana majka
Majka je imala kćer jedinicu koja je oboljela i umrla vrlo mlada. Neutješna, majka je za njom neprestano plakala i svakog dana posjećivala grob.
Obuzeta tugom tražila je kako da barem još jednom vidi svoju kćer i naposljetku otkrila način. Naime, svećenik kojem se obratila za pomoć savjetovao ju je da u noći Svih svetih, kad se duše pokojnika vraćaju na zemlju, odreže komad paže—travu s korijenjem i zemljom—i stavi je na glavu te tako stane u kut zvonika crkve.
Na dan Svih svetih, majka je pričekala zvon Zdravo Marijo, a zatim postupila kako ju je svećenik savjetovao: odrezala je komad paže, stavila ga na glavu i stisla se u kut ispod zvonika, ne bojeći se ni malo već sretno iščekujući ponovni susret s kćeri.
Odjednom je čula pogrebnu pjesmu, a potom i vidjela prve duše kako ulaze u crkvu, predvođene dušom svećenika koji ih je pokopao i proveo na drugi svijet. Činilo se kao da mrtvima nema kraja i pristizali su satima, no njezinoj kćeri ni traga.
Odjednom je spazi na začelju povorke, išla je sama i potpuno mokra. Majka se prenerazi što je duša njezine kćeri u takvom jadnom stanju, a ona joj reče:
“Majko, to su tvoje suze koje me neprestano moče. Nemoj plakati za mnom, meni je na drugom svijetu dobro.”
Utješena, majka je pričekala da duša njezine kćeri posljednja uđe u crkvu, a zatim je izašla i skinula pažu s glave. Nakon što ju je kćer uvjerila da je dobro, majka je napokon pronašla mir.