Radovi u vrtu i polju počinjali su krajem ožujka i u travnju. Hranu koja se tijekom toplijeg dijela godine proizvela, kućanstvo je koristilo i tijekom iduće zime—za prehranu ljudi i životinja. Kulture koje su se mogle proizvesti kod kuće činile su većinu prehrambenih navika, a parcele, iako male, uglavnom su bile dovoljne da prehrane obitelj. Sijale su se i sadile razne kulture u vrtu i polju: luk, mrkva, peršin, salata, grah, krumpir, kukuruz… U gotovo sve proljetne radove na polju bile su uključene krave kojih je svako domaćinstvo uglavnom držalo u paru, a rijetki su imali kravu i kobilu.

Na primjer, kod sjetve kukuruza krave su vukle plug po već pripremljenoj njivi, a plugom je kormilarila jača osoba (obično muškarac) kako bi redovi bili ravni. Krave je nerijetko gonilo starije dijete u obitelji i usput sijalo grah, dok bi iza pluga majka iz pregače, “fortufa”, sijala kukuruz. Na istoj bi se njivi sijale i tikve koje su se koristile za prehranu svinja, a koštice za izradu bučinog ulja.

Djeci bi višesatno sporo hodanje uz krave bila dosadna muka, pa su stariji nerijetko posezali za raznim trikovima kako bi ih udobrovoljili. Tako se Marica iz Ladanja sjeća da joj je majka, kad god bi “plužile” u polju prepričavala priču o kontesi Neri, Marije Jurić Zagorke. Trik je upalio jer, kaže: “Ja sam tua tak puslušala, jedva sam čekala da pemu pa napule.” 

Raž (“hrž”) se u maruševečkom kraju nekada sijala u većim količinama, u jesen. A u vrijeme ljetnih žetvi u ispomoć domaćinstvima s većim njivama dolazili bi težaci iz Višnjice, “mlaci”. Osim srpova kojima se žito želo, oni su sa sobom nosili redoseju, nešto poput velikog sita kroz čije je otvore raž slobodno padala, dok bi ostaci, “pleva”, ostajali u redoseji i bacali se u zaseban kut. “Mlace” se plaćalo žitom.

Osim žita, važna je bila košnja lipanjske trave koja se potom sušila, a sijeno se spremalo za prehranu krava. Kosilo se ručnim kosama, a na velikim livadama, “sinukuašama”, u pomoć bi dolazili kosci. Bila je to rana avantura, jer bi se rakija “za jakost prije pučetka” ponekad točila već u tri sata u ujutro. Mjesečina i rani izlazak lipanjskog sunca osvjetljavali bi njivu, a kosci su jedan do drugog ujednačeno rezali rosnu travu. U osam sati, kad je ljetno sunce već prijetilo neugodnom vrućinom, kosci bi završili svoj rad. Slijedio je doručak kod domaćina. 

Štefica se prisjeća obilnog doručka kojim su dočekali kosce nakon završetka radova u polju, a druženje kod domaćina uz pjesmu znalo je potrajati do poslijepodnevnih sati.

“A mama je vjutri dijela kokoš kuhat, tua se zaran stala kaj je bila juhica i doma je napravila rijezance, znaš tua su sukale ženske na tenkom, nije bilo mašine. (…)  A ja sam, rekla mi je nek stružem mrkvu, puari luk, petrožin kaj je v juhu hitila. (…) Došli su doma. Dok je biu ureh. Tata je deu stou pud ureh, mama liapu stolnjak prestrla. Ja sam zdijevala tanijerike. Juhu. Šalatu sam ji strijebila. I za zajtrak je već prije napravila štrukle. Jedan cimplet hajdine, drugu z bijele mele. Sirne. Tua nije bilu kvasa nutri. To su jeli posle da su već zgotovili.”

U prošlosti je bez iznimke svako domaćinstvo u maruševečkom kraju držalo domaće životinje. Perad za jaja, meso i perje; svinje za meso; krave za mlijeko i pomoć pri radovima u polju; ponekad i kobilu za rad. Stajski gnoj ujedno je bio neophodan za obogaćivanje njiva u jesen ili rano proljeće.

Briga o životinjama nerijetko je, barem djelomično, bila zadatak djece koja bi u dobi od već osam godina vodila po dvije krave na ispašu—obično je svako domaćinstvo držalo upravo dvije krave. “Da sam se tatiku pujadala da me krava oče bosti, rekiu mi je: Da te jedna bode, skrij se za drugu,” sjeća se Štefica. Krave bi se vodile na ispašu u polje gdje su pasle travu uz poljski put, na razne javne livade “gmajne”, na prostor uz potok (Plitvicu) ili na druge površine na kojima je slobodno rasla trava. 

Gotovo svatko uzgajao je svinje. Za njih se ili brao korov na polju i nosio u vrećama koje su nazivali “maže” ili su pak i svinje tjerali na pašu. Bio je to ponovo zadatak za djecu.
“Nije se unda špricalu pole, i pu krumpiaru je rasiu drač, loboda se zvala, unda se zvau jeden drač koga su svinje volile jermen, tua smu brali.. (…) I tije drač sam brala, natrpala to mažu drača. Na glavi sam ju nesla, pa znaš mala curica. Da sam došla dimo du bunara tam sam ga tak nakla hitila i tak mi je glava išla gori ka je bilu jaku tešku pa me glava zdigala.” Štefica

No nerijetko se u svakodnevnim dječjim zadacima moglo pronaći i dobre zabave. Prisjeća se Jagica.
“Na prsici smu da god jahali, mi deca. Unda jen čas nas je nesla, pa nas je unda više puat i hitila v blatu.”

Pod životinje je bilo potrebno stavljati “štraju” koje je domaćinstvima nerijetko nedostajalo. Oni koji su imali vlastite šume donosili bi u jesen lišće koje se potom sušilo i koristilo za prostiranje pod životinje tijekom zime.

Drugi su pak išli na “licitaciju listja“. Išlo se u javne šume i kupovalo određeni komad koji je trebalo očistiti od lišća. Nakon kupnje i čišćenja, lišće se odvozilo kućama u kolima koja su za ovu priliku imala improvizirani pokrov od šiblja da se netom kupljena “štraja” što manje po putu rasipa.

U našem je kraju bilo uobičajeno uzgajati konoplju kako bi se od nje izrađivalo platno, a iz platna odjeća, plahte, jastučnice, i brojne druge kućne potrepštine. Iako je sredinom 20. stoljeća kupovno platno postojalo sve dostupnije, obrada konoplje još se ponegdje zadržala. 

Riječ je dugotrajnom procesu koji zahtjeva izuzetno znanje i vještine. Niže pročitajte opis cijelog procesa obrade konoplje kojeg se Marica još živo sjeća iz svojeg djetinjstva provedenog u Donjem Ladanju. A ukratko, postupak je tekao ovako.

Na fino obrađenu zemlju sijala se konoplja, koja bi se brala s korijenjem i sušila nakon cvatnje. Nakon sušenja, potopilo bi je se u vodu potoka Plitvice i tamo bi stajala tri tjedna. Zatim bi je ponovo donijeli kući na novi red sušenja sve dok se ne bi mogla dobro trgati. Potom se stavljala na “stopu” na kojoj su bili “zubi” kojima se konoplja razlomila. Nakon lomljenja, bilo je potrebno odvojiti stabljiku da bi ostale samo tanke niti, “lasi”, koje se potom češljalo. Niti su se zatim prele na kolovrat, a pređa se u konačnici odnijela u tkalački stan kod majstora na Ribić Brijegu koji je iz pređe izrađivao platno. No postupak još nije bio gotov! Po dolasku kući, platno bi se ponovo raširilo na suncu i stalno močilo kako bi što jače izblijedilo.

“Unda istu tak ja se zmislim da su konople sejali. Tu gori istu kak je Purča, znaš tu su znali imeti ali nija punu, morti tak kak je tua površina morti kakva jer je ništu nija niti imeu jaku širuku parcelicu, nek su ti bile se vuaske morti kakvih 6 metruv, pa jenu deset metruv dužine i tu se sejalu. I tu da se to seme sejalu unda opće su nija huadali pu tom nek su zubačami se… Tua je tak sitnu bilu napravlenu, bole kak vrt. Jer ta konopla una se s korenum skubla. Unda da je ucvijela, već su tua ženske znale, unda su ti to konoplu skunale i tuliku kak je išlu v ruaku, tak su ti mali snopiki bili. Ali z nikim se nija vezalu nego s tua konoplu, znaš se napravila mala kučica, mali snopiki. I tua ti se unda dijevalu kak pšenica unak, ali tua je moralu biti na retkum ka se posušilu. I unda da se tua posušilu, unda su ti utpelali ta v putok, v Plitvicu. I tua su ti napravili kolike ka se napravila kak ogradica, i tu nutri se ta konopla dijela v vuadu i ta konopla je stala jenu tri tjedne, tak mi se vidi. I unda su ti ženske išle vun vadit to konoplu, dijevalu se kak su ti mali snopiki bili napravleni, i prale su vode. I naza da se dimo dupelalu, unda se dijela naza ti snopiki i sušilu se. Tak dogu dok se moglo to lijapu ftrgnati. Unda su tua naza s tijeh livadi, vugraduv, utpelali dimo i bila je jedna stopa, ja se te stope zmislim. Stopa se zvalu, tua ti je bilu tak, morti jenu dva metre duagu, ali gori su bili napravelni kak zuabi i doli spoda. I na tua se gori stalu, ili na saki kraj jeden, ali ta babica je imijela ka se sam na tom jednum mesti stajalu. I unda su ti deli tua pud jednu veliku čriješju, nekakvu tak veliku drijevu ka se tua prijelu i unda su tua ženske, puce, što je biu, dečki, unda su ti tua ka je tua tak kak klepetalu, znaš gornji dio na donji. Ka se ta konopla strla. I tua dijevali su nutri jeden kraj, pa drugi, pa ka se čim više tua zdrobilu. Unda su ti to konoplu zeli fkraj i deli su ju… Jaj kak se tua zvalu… Trlica! Tua pa ti je biu kak da bi biu gori napravleni mač duagi, a tu nutri pa je bilu udubljenje v duanjum dijelu. Pa se naza tua vleklu, ka je išla ta stablika fkraj. Ka je sam ustalu kak lasi. I unda da su tua fkraj zele ženske, unda su još jenput na nekakvi češiu dele ka se česalu. Unda ti je tua tak bilu sitnu, točnu ko lasi. A tua su dijevali unda na kulovrat i unda se prelu. Prele su, s nogu jednu je tak doli pugajala tije kulovrat, a tu gori je imijela ka je tak s prsti dijelala niti, a tu pa je imijela nekakvu malu dokšu, kak bi rekla, nekakvu špicu… Tua je bilu kak jedno drijevo, kak špica, i unda je una tua imijela ka je namatala. Z jednu rukua je dijelala to nit, a tu pa ju je namatala. I unda se još pa tua na klopku namatalu. I nusili su te klopke ta na Ribić Brijeg. Tam pa je biu tije ka je platno delau s toga. I tua ti se delalu tak ka je bilu meter širine ili devedeset centimetruv. Jer je tak imeu tije tkalački stan i unda da je un napraviu, unda se pu tua išlu ka su dimo dupelali. Da su dupelali dimo, unda ti se dijevalu na travu, pa ti se s špricu što je već imeu špricu za zalijevati, kantu, s tijem su polijevali platno. Ili jeden drugumu pusodiu ka su imeli, ka se tua kak bijelilu na suncu. Ud sunca je pubijelelu. A što pa je nija meu, mi pa smu unda išli pa smu z rukami metali vodu pu tom. Sam smu morali paziti ka se nija posušilu.”

Marica

Utjecaj rudnika, odnosno jama u Donjem Ladanju i Brodarovcu bio je neprocjenjiv u definiranju ekonomije u maruševečkom kraju. Rad u rudniku bio je gotovo jedina alternativa poljodjelstvu na malim i rascjepkanim parcelama. 

U rudnicima maruševečkog kraja vadio se ugljen lignit, vrlo pogodan za grijanje jer nema neugodnog mirisa. Ladanjski rudnik otvoren je 1906. godine, a rezerve ugljena istrošile su se 1966. kada je jama zatvorena. Radnici su djelomično prešli na rad u Brodarovec, u jamu u kojoj su istražni radovi započeli već 1947. godine. Iz jame “Brodarovec” koja je bila duboka 100 metara najviše je ugljena izvađeno 1969. godine—224 757 tona. Rudnik u Brodarovcu zatvoren je 1975. godine.

Gotovo da nije bilo obitelji u ovom kraju bez rudara. Marica se sjeća svojeg oca koji je pravo iz rudnika došao u polje pomoći pri utovaru trave: “A tata je z rudnika s posla došiu za nami. Unak zamazani, črni, znaš kakvi su rudari. V ruaki lampu, tata duajde doli.”

Za Šteficu je rad njezina oca u rudniku značio nesigurnost: “Un je v rudniku biu pri nekakvi pumpi. Tua je bila mašina koja je z jame pumpala vodu jer bi se drugač jama zalijala. Rekiu je, da je morau iti v nedelu tua da je bila sila kaj je voda odnekud došla.  Rekiu je da je unda svašta ču i vidiu. (…) A da se trebalo kakvo zlo dogoditi, kaj se zadrlo, unda nekakvi biali miši. Tak su bili biali ko sniag i samo su oko nogi biježali radnikum. Znači bejži i vugni se. Tua su unda već znali muaži.”

Vratite se na početnu stranicu Virtualnog muzeja Maruševec i pronađite izložbu koja je u cijelosti posvećena rudnicima i rudarima našeg kraja, “Rudnici i rudari Ladanja i Brodarovca”.

Osim u rudniku, u našem su se kraju sredinom stoljeća mještani mogli zaposliti na crkvenom dvoru. Bio je potreban zvonar koji je ručno potezao užad u zvoniku te brinuo o crkvi, ali i ljudi koji su brinuli o stajama sve dok automobili nisu postali norma.

A automobili su sredinom 20. stoljeća za većinu stanovnika ovog kraja bili rijetka pojava. Dapače, djeca su se bezbrižno igrala na glavnim cestama budući da prometa gotovo i nije bilo. 

No ovo nije bila svačija stvarnost! Obitelji Hainž iz Maruševca dala je vlastelinu Oskaru pl. Pongratzu osobnog vozača koji je, prevozeći grofa neposredno prije Drugog svjetskog rata, proputovao daleko više nego su ostali maruševčani uopće mogli sanjati.

Pongratz je prije rata također držao “fabriku špirita” u Čalincu gdje se proizvodio konjak i liker, a zapošljavao je ljude i na svojim velikim posjedima u polju.

Mnogi su naši mještani zarađivali vlastitim znanjima—kovači, tokari, postolari, krojačice, kuharice… Sve su to bila zanimanja koja su bila dio ekonomije u maruševečkom kraju sredinom 20. stoljeća. U galeriji pronađite “Pomoćničko svedočanstvo” odnosno dokaz Obrtne komore iz 1945. kojim je Gregur Mirko iz Maruševca položio ispit za pomoćnog kovača.