Školski dani
“Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba” stara je uzrečica koje se i brojni stariji maruševčani vole prisjećati. Njihovo je đačko doba nerijetko bilo kratko, tek nekoliko razreda završili bi u Maruševcu, a potom su brojni bili primorani prekinuti školovanje i posvetiti se radu u domaćinstvu i na polju. Slobodno vrijeme za školskih dana također se primarno provodilo u radu, jer djeca su pomagala roditeljima u raznim poslovima i tek kad bi završili mogli su se posvetiti domaćim zadaćama.
No to je ujedno doba igre, dječjih nestašluka i sanjarenja. Tema “Školski dani” skupila je sjećanja na školske klupe u maruševečkom kraju sredinom 20. stoljeća—na stare školske drugove i učitelje, na prve školske radove i igrokaze, ili pak na visoke snjegove i (propale) izlete.
Škola u Maruševcu, ona u koju su naši djedovi i bake krenuli kao prvašići, izgrađena je na mjestu današnje općinske zgrade 1841. godine. Nastava je tada bila podijeljena na početnike i naprednije, za djecu oba spola, a s vremenom su se formirali razredi—i to kakvi razredi! Učitelji su muku mučili s prenapučenim učionicama, a razred nikad nije imao manje od tridesetero djece.
S vremenom i u drugim selima u okolici otvorile su se manje škole: stara škola u Druškovcu započela je s radom 1921. godine da bi 6 godina poslije bila izgrađena nova, jednokatna. Škola u Jurketincu otvorena je 1929. godine, a stariji stanovnici Ladanja sjećaju se da su prva dva razreda pohađali u zgradi na mjestu današnjeg Društvenog doma Donje Ladanje.
Maruševečka škola, kao primarna, imala je neposredno nakon Drugog svjetskog rada četiri razreda, uz mogućnost da se završe još dva dodatna pohađanjem nastave dva puta tjedno. Brojni su ovdje završavali školovanje, dok bi za daljnju naobrazbu išli u Vinicu, u tzv. višu narodnu školu do osmog razreda. U isječku iz novina (vidi galeriju) vidimo da je glavna prepreka uvođenju narodne škole u Maruševec bila nevoljkost roditelja da se odreknu pomoći starije djece na gospodarstvu. Ipak, obvezna osmogodišnja škola uvedena je tijekom 1950-ih.
Stariji mještani svojeg se puta u školu prisjećaju živo i slikovito: išlo se pješke, naravno, ponekad tako blatnim putevima “ka smu škorje jedva vun vlekli”. U maruševečku školu djeca su dolazila iz raznih krajeva današnje općine. Tako se Marica iz Donjeg Ladanja prisjeća odlaska u školu tijekom zime—na nogama gumene čizmice, a noge omotane “nučama”, krpama u nedostatku adekvatne odjeće. No najviše su joj u sjećanju ostali stariji dječaci, “hahari”, koji nisu propuštali priliku da ju već ionako promrzlu gurnu u dubok snijeg. Jer snjegovi su uglavnom bili viši od današnjih, ponekad “tuliki ka smu se mi vun nija vidli”.
U vrijeme kad je papir bio skup, djeca su svoje vještine pisanja razvijala na malim pločicama. O svaku je pločicu bila obješena spužvica, a pisalo se kamenčićem ili kredom.
Tek kad bi usavršili svoj krasopis, počeli su pisati tintom na papiru. No svaka greška sada se plaćala—Štefica se sedam desetljeća kasnije još prisjeća dana kad je napisala “tito” malim slovom i packi koje je time zaslužila. Pločice su se zadržale do sredine 1950-ih, a potom su zamijenjene početničkim bilježnicama.
Iako su se neki školski predmeti podudarali s današnjima, bilo je onih koje danas više ne učimo u školama. Primjerice, gospodarstvo ili ženski ručni rad na kojem se učilo šivati, heklati i druge korisne stvari za život. Za satove tjelovježbe su se dresovi razmjenjivali, a Jagica iz Kapelca sjeća se da je igralište bilo kraj današnjeg Doma kulture, još uvijek poznatog kao Kino dvorana, a Kina je služila kao svlačionica i za spremanje dresova. U galeriji pogledajte svjedodžbu Josipe Makovec iz Maruševca koja je četvrti razred pučke škole završila 1942. godine.
Umjesto đačkih torbi, djeca sredine 20. stoljeća nosila su đačke “lugužarike”. U školu se tada išlo od ponedjeljka do subote, u dvije smjene. No to nije utjecalo na posao koji su djeca morala obaviti kod kuće. Po povratku iz škole, najprije se vodilo krave na ispašu, a tek navečer pisala se zadaća uz svjetlo lampe. Nosilo je i to svoje muke: “Tu su mi se se lasike napri skurile pre petrolejki,” sjeća se Štefica.
U prizemlju stare škole u Maruševcu bila je velika prostorija i tamo se održavala većina nastave. No održavali su se i drugi programi, pa tako i školske priredbe—bio je to pravi spektakl za sve mještane željne malo zabave i razonode.
Pripremale su se i danas znane predstave. Kraj jedne školske godine obilježila je predstava Crvenkapice. “Kata Žlibarova bila je baka, Emika vila, Škarikov Slavik lovac, Tomašijekov Joža vuk, Marijan medved, a Štefica Jambrešić bila je Crvenkapica.” Publika je nahrlila u školu, pa iako nisu svi uspjeli ući, uživali su u predstavi s ceste virkanjem kroz prozore.
Osim promicanja kulture priredbama, učitelji su rijetko imali mogućnost odvesti djecu u muzej ili drugu kulturnu instituciju. Iz isječka u novinama (vidi galeriju) vidimo da kad se ta prilika ipak pružila, nije uvijek završilo sretno—naime, muzej u Varaždinu jednom je prilikom zatvorio vrata jer djeca previše zaprljaju muzejske prostorije.
Još priča:
