U vrijeme kad nije bilo električne energije (a prva je rasvjeta u kuće uvedena tek poslije Drugog svjetskog rata) nije bilo ni zamrzivača, pa je i spremanje hrane za zimu bilo je drugačije. 

Kod onih koji nisu imali hladne podrume, povrće bi se zakopalo u zemlju. Na vrtu se iskopala rupa i na njezino dno se stavila slama, a potom su se na razmake slagali krumpir, mrkve, jabuke, kruške i drugi plodovi, koje bi se na koncu ponovo prekrilo zemljom. Kad bi koja od namirnica bila potrebna u kuhinji, ponovo bi se dio otkopao i iz rupe se izvadilo željeno povrće ili voće. Na niskim temperaturama namirnice su mogle tako preživjeti cijelu zimu.

Meso se također spremalo za zimu, ali i za radove u polju tijekom sljedeće godine. Nakon kolinja na početku zime, dio mesa bi se sušio na dimu i tako konzumirao, a dio se naknadno poslagao u visoke drvene posude, “bajice”, i zalio mašću u kojoj je konzervirano moglo stajati sve do ljetnih mjeseci.

Spremiti što više masti bilo jednako važno kao i spremanje mesa, jer se koristila za pečenje raznih namirnica. Osim toga, u maruševečkom se kraju radio poznato “začijalu”, odnosno kosana mast.

“Kožicu je skuhala, špek, to je bilu drugi dijen pu kulinaj, špek se vuni v kuriti hladiu v zimi. Unda je tata s kusačikum skusau, ja sam trijebila luk. Po četiri glave luka v to mast. To je v bajicu išlu začijalu.” Štefica

Kosana mast se koristila kao namaz na kruh, ali i kao tajni sastojak drugih domaćih jela.

“A puvijedala je babica, čalinska, Kata se zvala, ništu je nija znau takvu dobru kuruznu župu skuhati kak una. (…) Una je tua napravila to kuruznu župu, ali ja ti nebrem reči. Ja sam ju posle pruabala delati i z bijelu melu i z kuruznu melu, ali ma kaki. Još je Nada rekla da sam se žjo spuminala: Moj Andrija istu nebre puzabiti, veli istu je jenguva mama, teca Jaga, rekla da je nigdar nija znala tak skuhati kak babica. A ve tua zatu kaj je kosanu mast dijela gori, a je una bila kakva drugačišna, ili kaj.” Marica

Za prehranu životinja tijekom zime neophodno je bilo spremiti dovoljne količine žita. Kukuruz se brao ručno, jedna osoba brala je dva reda, a potom bi se sipao na manje hrpe, na razmake. Kad bi kukuruz na cijeloj njivi bio pobran, išlo se po njega kravama i kolima, te se tako dovozio kući. Susjedi bi se okupili i pomagali u “lupaju kuruze” odnosno odvajanju klipova od ovojnih listova, “kumušija”. Dio se spremao u “kuružjak”, a uvijek je trebalo misliti na sljedeću godinu kada će dio kukuruza poslužiti tijekom proljetne sjetve. Kukuruz koji će se sijati iduće godine nije se odvajao od ovojnih listova, već su oni poslužili za vezanje klipova na gredu u staji i ispod strehe gdje su se sušili i čekali proljeće.

Završetak “lupaja” bio je prilika za još malo proslave uz zabavu.
“Unda istu tak, da je bilu to lupaje gotovo. Unda se vgasla, najviše se z svijećo ili onu karabitericu lampu svijetilu. Te se vgaslu, unda kakve su vriske bile, ka su pu tom luščaji delali.” Marica

Kad su završili radovi u polju, oni u kućama tek su započeli, no uvijek praćeni dobrim društvom. Jedna od starih tradicija koja se više ne prakticira u maruševečkom kraju je “luzaje kuščic”, odnosno odvajanje bučinih koštica od ljuske. Susjedi bi se okupili i “luzali” najprije u jednoj kući, pa kad bi tamo završili (što je moglo trajati nekoliko večeri zaredom) krenuli bi u drugu kuću. Doba “luzaja” se uvijek s nestrpljenjem iščekivalo jer je ujedno značilo da će večeri biti prepune smijeha i dobre zabave. Od sušenih koštica buče pravilo se ulje i to uglavnom u uljari u Ivancu. 

A kad je “luzaje” navečer privedeno kraju, mladi su imali spremnu novu zabavu—”riftikuvaje”!

“Nek da je biu kraj: idemu se riftikuvat! Unda si su šteli biti ka bi držali. Jer tak ti je na kolena deu glavu i unda si mu morau oči imeti zaprte ka je nija vidiu što ga je vudriu. Gori pre suasidi Bari smu bili da su se tua riftikuvali. Ja ne znam šteri si je deu kumbinijerke na rit. Znaš, tije da ga je lupiu udzajdi, lefku bi si ruaku biu strgau.” Marica

Vodovod je u maruševečki kraj došao relativno nedavno, prije tek kojeg desetljeća. Do onda se voda vukla iz bunara odnosno zdenaca koje je imalo gotovo svako dvorište. Oni koji nisu imali zdence na dvorištima koristili su se javnima kojih je također bilo mnogo, a neke još i danas možete pronaći iako nisu u upotrebi—pokraj pošte u Kapelcu, nedaleko škole u Čalincu, tu je i manji bunar na sporednom raskrižju u Druškovcu, te drugi u boljem ili lošijem stanju diljem današnje općine Maruševec.

Zdenci su se kopali ručno, a kako je postupak izgledao te na koje se izazove moglo naići prisjeća se Štefica:

“Biu je jedan čovjek koji je hodau zdence kupat i betonirat znutra. Znaš, kuliku je skopau tuliku su za sobom zbetonirali unu ukolo okvir nutri v zemli. I onda ovi koji su bili na brijegu, gori pre Šimunci je biu zdenec 15 metri ili više glibuki. Znaš kak se močiu. Vlekli su vun z štrikum zemlu. Trajalo je tua. Doli pri meni nije biu tak glibuk. Tak ga je glibuku kupau dok je došiu doli v zemlu do šudra. Tak je završiu i već je pomalu počela zvirati vun. Došiu je na žilu. (…) Više puat je naišiu ka je se skupau i nije bilu vode, ka je badava kupau. Ali pri nas je došlo do vode i onda su lijepi zdenec napravili. Bila je poslije cijev zabita i pumpa, jer je zdenec presušiu.”

Tijekom kasne jeseni kad su starije žene radile pređu od konoplje, djevojke bi se zabavljale izradom raznih ukrasa za nadolazeći Božić. One su izrađivale umjetne cvjetiće i druge ukrase od kupovnog krep papira ili pak su mjesecima ranije skupljale unutrašnju srebrnu foliju iz kvalitetnijih pakiranja cigareta—primjerice, iz pakiranja cigareta Opatija.

Od toga su se izrađivali cvjetići, pleli su se vijenci pa i “lusteri”, odnosno svojevrsni viseći aranžmani na kojima je papir bio ispleten poput lanca. 

Osim kupovnog papira, za izradu ukrasa služila je i slama koja bi se rezala na željene duljine, ponekad i samo centimetar dugačke, te zatim povezivala raznim tehnikama u ukrase.

No nisu samo žene bile vješte u izradi ručnih radova, već su i muškarci morali pronaći način da prikrate duge zimske noći. Neki su se latili izrade pletenih košari za razne namjene—od savitljivih grana koje su zvali “bičje” izradili bi trakice koje su potom omatali oko slame i pleli u košare.

“I nam je saku letu malu kušaricu napraviu, znaš. A se tua ka smu imeli, kak su negda kruh pekle unda su znale v tijeh kuarpicaj, ili su negda imele strugajke ka su znaš oblikovale pa ka su ga dele peć. Un je se te kuarpice, kajkakve kušarice z ročicaj znau napraviti ka smu doma imeli za vrt i za se.” Marica