Iako se meso nije jelo svakog dana, na blagdanskom je stolu—osim u dane nemrsa—uvijek bilo prisutno. Od svježe očišćene kokoši kuhala bi se juha, pri glavnom jelu kod nekih je bilo i druge vrste mesa poput guske ili patke, prilog su mogli biti domaći rezanci preliveni umakom od luka ili kopra, i zelena salata svježe ubrana na vrtu iza kuće. 

I desert je bio domaći. Pravili bi se buhtli, “buftlini”, ili pak “puvetica” odnosno pogača od domaćih oraha, ponekad maka, čak i sira, ili pak od domaćeg džema.

Na blagdanskom se stolu nalazila uvijek domaća hrana, no on je bio bogatiji od nedjeljnog ručka, a pogotovo od svakodnevnih jela.

Pilo se vino. Mnogi u Maruševcu nisu imali vlastite vinograde pa bi vino kupovali kod poznanika iz bregovitog viničkog kraja.

Svako domaćinstvo koje je držalo krave imalo je “tuju”, “tujicu” za izradu putra. To je drvena posuda u koju se ulilo vrhnje, a zatim bi se tuklo (“redilo”) drškom koja je na donjem plosnatom dijelu imala rupice. Kad je vrhnje dovoljno očvrsnulo, skupljalo bi se i oblikovalo u okrugli putar koji se koristio za mazanje na kruh ili pak za pečenje. Izrada domaćeg putra bila je nerijetko dječji posao, no vrlo omražen jer je vrhnje dugo trebalo tući da bi iz njega izašao konačni proizvod.

Domaći putar koristio se za pečenje na dane nemrsa. Tako bi se fašnički “kraflini” pekli upravo na putru (na “maslu”) jer je dan nakon fašnika nastupila korizma, doba nemrsa, pa je trebalo misliti unaprijed da se eventualni ostaci krafni ne moraju bacati.

“Unda ti je uvike, znaš kravice su bile pa se redilu pa se puter napraviu, unda je unije puter rascvrla ka je pekla. Znaš ti, kak ne bi bili fini. Zvalo se maslo, tija puter. To se rascvrlu. I da su jeno tri bili za fašnik napravleni onda je dijela v rajnglu i to je rastvorila. To je bilu spravljeno za fašinske krafline. Ka su se nutri pekli. Na vrh onaj vajdlig smu napekle. Bilu je jako dobro. Ali je rekla: Bog vas oslobodi da mi to mačkarum date. Mačkarum je dala jajčike.” Štefica

Kruh se pekao jednom tjedno i spremao za cijeli tjedan. Peklo se nekoliko hljebova, od kukuruznog i raženog brašna koje se također uglavnom radilo kod kuće. Neka su domaćinstva imala male “črne kuhje” s krušnim pećima namijenjene samo za pripremu hrane. U njima se nakon pečenja kruh spremao za nadolazeće dane. Oni koji su imali manju peć u kuhinji u kojoj se i blagovalo omotali bi netom pečeni kruh u debelo platno od konoplje i tako ga spremili te po potrebi rezali. Tako je kruh ostao duže svjež, ali je i bio zaštićen od nezvanih gostiju—miševa koji su se uvijek uspješno skrivali po seoskim kućama.

U krušnim se pećima pokraj kruha nerijetko pekla mala poslastica—pogačica na listu zelja. Od krušnog tijesta odvojio bi se manji komadić, oblikovao u kuglu i stavio na list kupusa, zelja. Zatim bi se s gornje strane napravilo udubljenje i ulilo malo vrhnja, te tako stavilo peći. Ova je delicija bila brzo pečena i tako pomogla nestrpljivim ustima da lakše dočekaju krišku toplog kruha.