Maruševečka djeca sredine 20. stoljeća nisu se borila za svoju sobu, već za svoje mjesto na peći! Obitelji su nerijetko bile brojne, a tijekom zime djeca su spavala u najtoplijoj prostoriji i najčešće jedinoj koja se grijala—u kuhinji. 

Mnoge kuhinje imale su velike zidane peći obložene “kahlama” na kojima se s jedne strane kuhalo, a s druge, “na temenu”, se grijalo. No nisu u toplini uživala samo djeca—nerijetko su i brojne mačke tražile svoj kutak na peći.

Neke su kuće imale “črnu kuhju”, odnosno bila je to manja prostorija pocrnjelih zidova koja je služila za pripremu kruha pa i sušenje hrane. U tom je slučaju ložište zidane peći bilo u “črnoj kuhji”, dok bi dio za grijanje i spavanje (neki ga još zovu “zapečik”) bio u prostoriji s druge strane zida u kojoj se blagovalo.

Jedan od važnijih proizvoda bio je kruh. Pripremao se unaprijed za cijeli tjedan. Svako je kućanstvo imalo velika drvena korita namijenjena isključivo za pripremu kruha. Dok bi domaćica mijesila kruh, u krušnoj peći (neki su je zvali “bik”) stvorio bi se dobar žar. Zatim bi drvenom lopatom (“lupar”) stavila kruh u peć, a kad bi bio pečen izvadila bi ga i očistila od ostataka pepela te omotala u domaće debelo platno da ga očuva što svježijim za nadolazeći tjedan.

A navečer, i ne baš svaku večer, kuhinja je služila kao kupaonica. U veliku posudu zvanu “čeber” ulila se voda ugrijana na peći. Nakon kupanja, posuda bi se opet iznosila do iduće upotrebe.

Rano ujutro, prije nego bi ukućani krenuli obavljati svoje dnevne zadatke—u dvorištu, polju, rudniku ili školi—domaćica je pripremala doručak. Pripremala bi se “kuruzna prižgana župa” ili žganci na mlijeku, također od kukuruznog brašna ili od brašna heljde. Oba brašna najčešće su se proizvodila kod kuće. Pila se i kava, no uglavnom bijela kavovina, odnosno kava od cikorije koju je bilo moguće kupiti u dućanu, na primjer “kod Štajerca” u Čalincu. Tvrtka Franck prvih je 50 godina proizvodila isključivo kavovinu, a još su danas poznati brendovi Divka i ječmena kavovina Kneipp.

Ponekad bi djeca željna slatkog za doručak jela kruh s domaćim džemom koji se tijekom ljeta i jeseni spravljao od šljiva i ostalog voća. Bilo je tu i drugih domaćih poslastica poput “forfića”.

“I unda su još bili forfići. Istu je na mlijeku bilu, viš kak su kravice hranile. Mlijeko je dijela kuhat dva litre. I unda je umjesila, dijela melu v zdelu, malo soli, toplu vodu, i to je umjesila, nikakvo jajce. Nije smelu biti trdo, tak je bila grudica. Viš mi denis ribamo na ribešik, al ona je tak držala trgala i puščala v to vrijelu mlijeko. To su bili forfići.” Štefica

Ljeti, kad bi završili dnevne obveze, navike stanovnika maruševečkog kraja sredinom 20. stoljeća bitno su se razlikovale od današnjih. Svaki dan završavao je druženjem—mladih uz pjesmu, starijih uz molitvu.

Gotovo svako dvorište ispred svoje kuće imalo je klupu za odmor. Na njima su se predvečer sastajali mladi, najčešće djevojke, kako bi zajedno pjevali. Pjevale su se zabavne pjesme poput Potočić maleni i Sunce je zašlo. 

Marica iz Donjeg Ladanja se prisjeća: “Isuse tua se čulu. Tu gori pre križu, malu gori na brijagu, tam doli pre Megi. Tua je saki sve imeu. Unda pa znaš, kak su dički huadali, pa su nas istu v kraj tirale, vi nemate tu kaj delati, ka su se spuminale.”

I dok je s brijega na brijeg odzvanjala pjesma, u kućama je predvečer atmosfera bila mirnija. Stariji ukućani sastali bi se, zapalili svijeću i molitvom ispratili dan.

Bez električne energije i perilica rublja, odjeća se prala ručno i to uglavnom bez deterdženta. Saponia je popularni Plavi Radion, deterdžent za ručno pranje rublja, počela proizvoditi tek 1956. godine.

Oni koji su živjeli blizu Plitvice odjeću su prali na potoku, dok su drugi vukli vodu iz bunara koje su imali u dvorištu ili pak je donosili u kantama iz obližnjih javnih bunara i izvora. Jagica iz Kapelca sjeća se da je vodu nosila iz bunara koji još uvijek stoji, iako nije u upotrebi, kod pošte u Kapelcu. Vodu bi pred kućom ulila u veću posudu, a zatim je odjeću “hadrala na drvenu riflu” da skine što više prljavštine. Tako se pralo šareno rublje, dok se bijelo kuhalo u loncima na peći u kuhinji.

Sredinom 20. stoljeća ponuda nije bila velika, a ni potražnja. U Čalincu nedaleko crkve postojala su dva dućana. Jednog su mještani zvali “pri Kurociju” a drugog “pri Štajerci”.  I druga su sela imala jednako male dućane za svoje potrebe.

Kuroci je bio vlasnik dućana u blizini crkve (na mjestu današnjeg poljoprivrednog dućana) poznat po tome što je mijenjao jaja za raznu robu koju je nudio. Jaja su se tamo mogla i prodati.

“Pri Štajerci” je bio dućan uglavnom za nabavu namirnica za jelo koje su se uglavnom kupovale u rinfuzi. Prisjeća se Štefica: “Dala mi je mama v subotu pet jajčik, išla sam kaj sam pre Kurociju prodala, a pre Štajercu sam kupila viš, tak špičasti škrneclin, tu sam kupila frtal kile cukura za nedelu. Ka nam je mama štrukle pekla.” Moglo se tamo kupiti i druge stvari, poput platna neophodnog za šivanje odjeće. Vlasnik tog dućana odmah pokraj imao je poznatu gostionu.

U raznim kulturama jabuka nosi različitu simboliku. U knjizi “Vjerovanja o drveću u Hrvata” autor navodi da se jabuka kod južnih Slavena koristila u obredima te se od davnina daje kao dar i dokaz ljubavi i prijateljstva. 

Sjećanja na ovakav dar sežu do sredine 20. stoljeća, kada je jabuka bila najčešći poklon dragim ljudima, što zbog tradicije što zbog neimaštine. Evo sjećanja na ovaj slatki dar.

Nenadani posjet bake
“I da je babica došla nekud pu prečki, kaj ti ja znam ka je išla prijek te ceste pa unda k nam gori pu vugradu, pa me znala zvati: Hojdi sim! Pa je zela vun jabuku ka je dunesla, jabuku dvije.” Marica

Za Božić
“No ali bilu ga uvike za Bužić. Lijepu smu imeli, nijesmu dobili kak ve. Nego kakvu jabuku ili tak, naranđu. Naranđa je te bila, ijaaj, tua je biu doživljaj. Nijesi znau a bi ju pujeu ili bi ju čuvau.” Barica

Za Nikolinje
“Unda je rekiu tata: Niš se ne bojte, Nikola voli dobru djecu. Unda smu zišle vun de smo se već skrile. Unda nam je s toarbice koju je imijela prek ramena dala vun malo puheraja, tua su ti bili keksiki tak ukrogli. Puheraj smo tua zvali. Dala nam je saki jednu jabuku liapu črlenu i morali smo se križati i Boga moliti.” Štefica