Vjera, blagdani, običaji
Brojni se etnolozi slažu da je razdoblje prosinca i početka siječnja najbogatije običajima kod južnih Slavena.
Ništa drugačije nije ni u maruševečkom kraju, a sredinom prošlog stoljeća poštivanje običaja bilo je još izraženije. Stoga su zimski blagdani i običaji ovdje detaljnije pobrojani od ostatka godine—nije ni čudo budući da su tijekom toplijih mjeseci naši preci uglavnom dane provodili u polju.
Ipak, svako je doba godine donosilo specifična vjerovanja, slavlja i rituale o kojima pročitajte niže. Neki su bili iskaz duboke vjere, drugi zabave, a bilo je i onih koji utjeruju strah u kosti.
Sveti Nikola dolazio je u svaku obitelj, a često je to bio jedan od roditelja ili kućni prijatelj obučen u bijelu “spojdnicu” ili zaogrnut plahtom, s velikim “škrneclinom” na glavi i nacrtanim križem, i običnim štapom te malim zvoncem u ruci. “Mikula” je uvijek od djece tražio da mole, a iako je najčešće nosio darove, djeca su ga se uglavnom bojala.
“Ja sam pobijegla pud stou, Ruža ne znam kam kaj smo bile jaku strahu. Unda je rekiu tata: Niš se ne bojte, Nikola voli dobru djecu. Unda smu zišle vun de smo se već skrile.” Štefica
“Ja sam, lefku bi bila zanijmila. Moli! Prosim je, ja velim. A si bila dobra? Prosim, je. A si mamu srdila? Prosim, je. Se je bilu prosim, je.” Marica
Sa svetim Nikolom uvijek je hodao i Krampus, zveckao lancima i nosio strašnu masku kućne izrade. Krampus je na leđima nosio “koš” (košaru) ili “vrlege” (sprava za nošenje sijena) u koji je skupljao zločestu djecu. Bio je pravi izvor straha!
“Ne znam što je krampus biu. Un je imeu masku, tak je grdi biu. A imeu je koš udzajdi istu ka je decu pubirau. Ja ne znam šteru dijete je v tom košu bilu, nusiu je dijete nutri. Valda je biu dogovor. Da je išiu vun s tijem kušom je vudriu v zid, a nutri malički: Jaaaj! Ka se valda v šibu vudriu. To opće, strahota.” Marica
I blagdan svete Lucija obilježavao se u našem kraju, a običaji vezani uz ovaj dan posebno su intrigantni. Na taj blagdan dubile su se bundeve (“tikve”), u njih se stavljala svijeća i postavljalo ih se ispred kuća da svijetle tijekom noći ili da se njima plaši djecu.
Bilo je i drugih istaknuto zastrašujućih običaja vezanih uz ovaj dan. Uglavnom se plašilo djecu ružnim maskama s isturenim zubima i očima, a ponekad bi maska uključivala i nošenje “metalnog lončika i vilice, jer bu ti Lucija krv pustila.” Marica iz Ladanja se prisjeća da je Lucija bila žena obučena u crveno koja je posjećivala kuće s djecom i nosila u ruci kliješta, te pitala jesu li djeca bila dobra i imaju li pokvarene zube. Jagica iz Kapelca pak govori da joj je Lucija bila posebno strašna jer bi se susjed omotao bijelom plahtom, tanjur nakapao crvenim sokom cikle i na njega stavio životinjsko oko, te se tako zamaskiran došao raspitivati jesu li djeca bila dobra protekle godine.
Do 16. stoljeća dan kad se slavi sv. Lucija bio je razmeđa između stare i nove godine, a tada počinje primjena Gregorijanskog kalendara pa se Nova godina zamiče. Zato na ovaj dan ima mnogo folklornih tradicija koje su se očuvale, iako djeluju pomalo neobično.
Vatra, krv i crvena boja čini se da su povezani s običajima uz svetu Luciju u maruševečkom kraju. U knjizi “Kneja” autorica navodi da krv nosi simboliku vatre, plodnosti, rađanja novog života i Sunca—elemenata koji se čine vrlo značajnima pred zimski suncostaj koji slijedi za samo par dana, a i samo ime Lucija znači svjetlost. Činjenica da se na taj datum sije pšenica kako bi se stavila pod bor na Badnjak također upućuje na obrednu sjetvu i simboliku plodnosti, što može ukazivati da običaji uz svetu Luciju sežu duboko u prošlost.
Blagdan svete Lucije ujedno je dan kada se počinje s izradom stolčića za polnoćku kako bi s njega vidjeli coprnice—pročitajte više o tome pod temom Narodne priče.
Iako je meso najčešće činilo blagdanski stol u maruševečkom kraju, na Badnjak se uvijek strogo poštovala tradicija nemrsa. Riba se povremeno mogla kupiti u dućanu “pri Štajercu”, no siromašnije obitelji uglavnom su blagovale kuhana jaja, salatu i prilog.
Nitko to nije smatrao problemom, jer Badnjak je bio dan prepun veselja. Unosila se slama u kuću i prosipala ispod stola—na njoj su se djeca igrala i spavala. Vjerovalo se da slama simbolizira Isusovo rođenje u štalici, no etnolozi ovom običaju pripisuju pretkršćanske korijene. Na stol bi se stavio bijeli stolnjak kojim su se pokrile vlati žita (kod nekih oblikovane u znak križa). Na stolnjak se stavljala pletena košarica prepuna domaćeg obilja: kukuruz, pšenica, grah, mali okrugli kruh. Košarica se čuvala na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a u malom kruhu su se nalazila tri utisnuta oraha.
“I unda da se to spekiu kruh unda je (mama) rekla: Bog nedaj da mi šteri tije ureh pujedeš. Unda jako se pošlafraš, znaš, se puvijedaš kaj si de čula ili vidla, nika nebreš zatajiti. Tak je tua biu običaj. Ne znam kam je te urehe dijela, nijesmo to nigdar jeli.” Štefica
Na Badnjak se u kuću unosio bor (neki su ga i “krizban” ili “krispan”) koji se kitio crvenim jabukama, malim domaćim ili kupovnim keksićima, orasima zamotanim u celofan ili drugim ukrasima koji su se našli pri ruci.
“Da smu dobili čokoladu smu spravlali one papijerike, alu folije. Urehe smo zamatali v kaj kakve papijerike, pa smu vesili. I unda su još bili uni bomboni, svileni. Tak duagi su bili, zafrkeni i kajkakve farbe. Tua je bilu, ne znam, nije bilu baš dobru, ali druguga nije bilu pa saki puat da si išiu pualik si ftrgnau jednoga. Ka si si pujeu.” Barica
Jaslice su se rijetko slagale budući da ih je bilo teže nabaviti. No u ovom rudarskom kraju rudari su nerijetko putovali na posao u druga mjesta pa bi kući donijeli sitne, ali jedinstvene poklone.
“Jaslice… Male figurice, kak se ve tua kupi, sam su bile metalne. (…) Se, cijela ta kak štalica, ali tua su ti tak malički bili. I anđelik je biu, i Marija, i Isusik kak je v jaslicama ležau. Tua jaku maličku, ali tua ti je ništu nija imeu. Jedino tata je unda v Raši delau pa nam je odunik tua biu dunesiu.” Marica
Na Badnju večer djeca bi obilazila susjede i “hodala glet borike” odnosno okićene božićne jelke, a neki bi s roditeljima krenuli i na polnoćku.
Po povratku s polnoćke, kad bi badnji nemrs završio, prije polaska na počinak jele bi se kuhane kobasice ili sušeno meso.
Rano na Božićno jutro došli bi čestitari. Bili su to obično dječaci iz sela koje se darivalo jajima ili sitnim novcem. “Sretan Božić, daj vam Bog zdravlje,” čestitali su uglas, a ponekad bi otpjevali i koju prigodnu pjesmu.
Darovi ispod bora nisu bili dio božićnih običaja naših djedova i baka, već bi roditelji djeci dali jabuku ili neko pecivo. Barica se prisjeća da je dobar poklon bila naranča: “Naranđa je te bila, ijaaj, tua je biu doživljaj. Nijasi znau a bi ju pujeu ili bi ju čuvau.”
Dva dana nakon Božića slavio se spomendan Nevina dječica koji bi djeca čekala sa zebnjom jer je ovaj blagdan donosio šibu u kuću.
“Unda je mama donesla šibu v hižu da smo se vjutro stale, unda nas je saku malo vudrila s šibu pu hrptu, pu riti. Nija jaku. Tua ti je bila uspomena kak je nekada Herod dau iskati maloga Isusa ka je biu strahu da se rodiu židovski kralj pa kaj mu nebi tije kralj zeu njegovo kraljevstvo. Malu nas je vudrila. Unda je to šibu vun odnesla, to je bilo tak malo za uspomenu.” Štefica
Doček Nove godine nije po ničem bio poseban. “Nuavu letu je bilu kak nedela,” prisjeća se Barica. No novogodišnji je stol bio jednako bogat kao i za božićne dane—slavlje je ipak bilo u zraku.
Blagoslov kuća počeo je odmah po Božiću i ponekad trajao tjednima. Po dolasku u kuću, domaćin ili domaćica morali su svećeniku poljubiti desnu ruku. Njega su pratili zvonari koje su domaćini darivali jajima, a svećenika novcem.
Na ovaj se blagdan također hodalo u čestitare, koji su sada dolazili i iz udaljenijih sela poput Voće.
“Na Tri kralja su hodili popijevat pjesme. Tak dvije puce gori tam z Voće su znale dojti de je bila velika sirotinja. Tak su ti nesle Majčicu Svijećnu v ruakici, tak malu vekšu. Ali nijesam si zapamtila pesmu. Ljepota kak su pupijevale. Onda im mama nije dala jajca, jako se im to lijepo vidlo ka su te pucke pupijevale a tata je hudiu na poseu, unda im je dala peneze. A dobivale su i jajca.” Štefica
Bio je ovo dan kada se u crkvi blagoslivljala voda koju je potom član obitelji nosio svojoj kući. Njome bi se najprije poškropili ukućani, a potom bi se škropile životinje i gospodarske zgrade. Blagoslivljalo se riječima “nek vas čuva dragi Bog,” a ponekad bi se ponavljale riječi koje je svećenik izgovorio tijekom posvete vode u crkvi.
“A znaš ti da je un muliu, ja sam jenput bila pre tom blagoslovu da je župnik rekiu “oslobodi Bog od svih tentacija”. A danas to ne vjeruju. Tentacije su ljudi koji ti v kuću dojdu i zlo ti rade. Fcrkne ti svinče, tele, nemir ti napravi, svađu, zlo. Doma je unda majka nas škropila i rekla “Bog nas čuvaj od svih tentacija i neprijatelja”. Štefica
Valentinovo se oduvijek obilježavalo u maruševečkom kraju, no nisu se darivali zaljubljeni već su roditelji darivali djecu i to kroz lijep mali običaj. Naši bi mještani rekli da se 14. veljače “tičiki žene” i da su upravo ptice ostavile djeci mali dio svoje svadbene gozbe. Djeca bi zatim morala ići potražiti te slatke paketiće (zvali su ih “zebice” jer su djeca tražila paketiće bosa) koji su nerijetko bili dobro skriveni, a potragu nije olakšavala činjenica da su djeca uglavnom išla bosa.
“V kušaricu su deli nutri jajca, pa malu kubasice. Da su tua tičiki ustavili. A poslije pa su bili unda bomboni. Ja nebrem reči da su de dauku, nam su tak de je biu (…) piničjak ili doli škidej. Tu su nam ustavili. Ali nešterima pa su ustavlali, boag te pitaj kojk su deca to se iskala. I tua su morali bosi iti. Tua su rekli zebice, nija. Da tičiki zebice ustavladu kad je zeblu.” Marica
Još priča:
Glavna atrakcija fašničkih ophoda u maruševečkom kraju bila je “gumila”, zvana još “čila-gumila” ili “čilenka”. U ovu životinjsku imitaciju uglavnom bi se maskirala dva mladića koji su preko ramena stavili ljestve i pokrili se plahtom, pri čemu je prvi nosio glavu “gumile” a stražnji upravljao njezinim repom koji bi povremeno zamahao.
Uz “gumilu” je išla velika zamaskirana povorka, a predvodila su je dva lika koje su maruševčani zvali “cigani”. Oni bi tukli štapovima po kantama i stvarali buku te ganjali djecu koja su ih se bojala, a domaćice bi povorku nagrađivale jajima koja bi se kasnije u dućanu zamijenila za novac. Karakter ovog običaja uvijek je bio šaljiv.
Prisjeća se Štefica: “Unda je jednu letu došiu naš Rus z Selnika, jaj kakvu je paradu delau. Unda se išla telit gumila. Unda si je legla pa su ju boli držale. Un je imeu nekakvu ščepu pa ji je inekciju davau, toa je bilu za krepati, znaš veselje.”
Nerijetko se povorka maškara zamaskirala u svatovsku povorku.
Djeca bi obilazila kuće, također zamaskirani. Dječje maske bile su kućne izrade, “če je bole bilu zdrapanu, bole smu oblekli”, a na glavu bi stavljali jednostavne “lafre” uglavnom izrađene od papira. Kod svake kuće djeca bi odrecitirala poznate želje: “Plesali su i sam su jaku repu kazali. Daj vam Bog veliku repu kak je gazduva rit ili gazdaričina rit.” Na poklon im je domaćica dala jaja.
Ove fašničke parade nastale su kao odgovor na vrijeme odricanja koje slijedi u doba Korizme. Ovaj isključivo pučki praznik bila je prilika da se ljudi još jednom provesele. Post i nemrs koji slijede iskaz su kršćanske vjere, no ujedno su i praktične prirode—ulazimo u vrijeme oskudice, kada se hrana spremljena od prošle sezone skoro potrošila, a novi plodovi još nisu stigli.
Završetkom fašnika počela je korizma, odnosno razdoblje nemrsa. Preostalo meso iz fašničkog slavlja zalijevalo se mašću i tako je čekalo da prođe Uskrs kada se moglo ponovo konzumirati.
Na Veliki tjedan radovi u polju se nisu smjeli izvoditi, a posebno je bilo važno ne kopati po zemlji nakon Velike srijede. Odlazilo se u crkvu i klanjalo Isusovom grobu kojeg su čuvale djevojke u bijeloj odjeći, izmjenjujući se kako grob ni u jednom trenu ne bi bio sam.
Za maruševečki kraj specifične su vuzmenke (“vuzijemnice”, “vuzijemlice”, “vuzijeunice”) izrađene od zimzelenog granja, posebno grana jele. Svako je selo imalo svoju vuzmenku koja se gradila na Veliki petak ili Veliku subotu. Kod vuzmenke bi se družili uglavnom muškarci i mladići tijekom cijele noći, neprestano održavajući krijes i pucajući na karabit—u ovom rudarskom kraju karabita nikad nije nedostajalo! Vuzmenka se palila ranom zorom na Uskrs, u pet sati, kada su mladići prolazili selom i galamom budili mještane da dođu na veliki krijes. Paljenje vuzmenke rado su pratili svi: djeca, žene i muškarci.
Na sam Uskrs crkva je bila puna i nije smetalo što tada nije bilo klupa za sjedenje već su ljudi stajali zbijeni jedni na druge. Na jutarnju misu nosilo se “svečaje”, odnosno hrana za uskršnji doručak. U malim su se košaricama koje su čekale posvetu uglavnom nalazile kobasice, sušeno meso, kuhana jaja, hren, pogača (“puvetica”). Tijekom blagovanja posvećene hrane ukućani su morali paziti da im mrvice ne padnu na pod, a ostaci (ljuske od jaja, kosti) bacili bi se u vatru peći.
Na Uskrsni ponedjeljak također se odlazilo u crkvu, no ovog puta s drugačijim iščekivanjem—tada bi se s hodočašća na Mariju Bistricu vraćali “ruamari”. Po dolasku, tri puta bi u procesiji okružili župnu maruševečku crkvu, usput darivajući drage ljude darovima s hodočašća.
“Unda se išlu tri puat uku naše cirkve. Što je koga imeu s te prešecije ka je išla, unda su zišli vun pa su kipice davali, tua je tak lijepu bilu. Sam si mislila: Jaj da bar ja kipic dubim. Nije bilu kak ve ka sega moreš kupiti.” Marica
Tijelovo se sredinom 20. stoljeća slavilo osobito svečano. Tijekom podnevne mise prolazila je velika procesija kroz Maruševec i okolna sela. Procesija je krenula kod župne crkve u Maruševcu u smjeru današnje škole, zatim bi skrenula po Klanjcu prema Gmajni i nastavila do Kapelca, a tamo bi se ponovo okrenula prema crkvi gdje je završavala. Krajem su odzvanjale svečane pjesme, a djeca su u malim košaricama nosile latice ruža koje su putem sipala, dok su muškarci iznad svećenika nosili “nebo”. Tako se nazivala svojevrsna sjenica koja se nosila nad svećenikom tijekom cijele procesije.
“Onda su ti nesli, još je ve znam negdi puspravlenu, zvalo se nebo. Tua su ti tako bile četri, polakirane, ne želijazne pa ne drvene nego kao aluminijaste štajnge, i gori ti je bilu platno, ali nekakvi drugi materijal gori kao krov, i se ukoli su reslice visile. A nutra je išiu župnik i tak je nesiu oltarski sakramenat. Un je išiu pod tim nebom peške, a oko jenga su četri muaži saki za jednu štangu nesli.” Štefica
Za blagdane Velike Gospe i sv. Roka mještani su se pripremali nekoliko dana unaprijed. Bilo je potrebno nakositi travu za domaće životinje i pripremiti hranu kako tih dana ne bi trebalo krave voditi na ispašu.
15. kolovoza, na Veliku Gospu, išlo se u crkvu u najsvečanijoj odjeći, a dan poslije odlazak “k Roki” bio je manje svečan ali jednako važan. Veliko slavlje kod kapele svetog Roka u Druškovcu nosi dugu tradiciju u ovom kraju. Hodočastilo se iz svih dijelova današnje općine Maruševec, uglavnom pješice a ponekad i kolima iz udaljenih krajeva. Prečice su bile dobro znane: “kroz Pongračuvu šumu” ili pak “čez Trušličje i prijek Kurejaka”, ovisno iz kojeg se smjera dolazilo. Djeca su nerijetko hodala bosa, s cipelicama u torbici da ih obuju čiste za misu.
Najstariji se sjećaju da se na tom hodočašću u jednom lugužaru nosila hrana za objedovanje nakon mise, a u drugom mladi pijetao ili kokoš na dar crkvi.
Nakon mise neki bi odmah krenuli kućama, a drugi, koji su ponijeli hranu sa sobom, ručali bi u hladovini, promatrajući licitare koje su si rijetko priuštili ili pak ringišpil kojeg su okretali spretni mladići.
“I unda da je mešica bila gotova, doma je (mama) zela tak jednu dekicu de smo se valale. Tam je prestrla, mesiku zrijezala na komadiće, paradajz, papriku narijezala, krujk dumaći. Bili su ti licitari, srčika, če je biu dečko pa je svoji puci kupiu srčike. Pa su bili kojiki pa bebice od licitara. Tua ti je bilu. Nijesmo nika kupuvali, nika nam tata nije kupiu. Ringišpil je biu (…). Tak su prijeli dva dečki, pa su tak vrteli ko strijele.” Štefica
Svetkovina Kraljice svete krunice u maruševečkom kraju naziva se još i danas “Čisiuska nedela”. Osim svečane mise, to je prilika da se kod župne crkve sv. Jurja posljednji put u godini održi proštenje. Sredinom 20. stoljeća licitari i drveni ringišpil ponovo bi okupili mnoštvo, a proštenje je tradicionalno bilo organizirano na mjestu današnjeg parkirališta uz poljoprivredni dućan nedaleko crkve.
Ususret blagdanu Svih svetih pohodilo se groblja i čistilo grobove. Budući da su grobovi bili zemljani, način čišćenja je bio jednostavan: u sredini groba iskopala bi se manja rupa i u nju se bacio sav korov koji je po grobu izrastao, a potom bi se rupa ponovo prekrila zemljom.
Grobove se sredinom 20. stoljeća ukrašavalo cvjetnim aranžmanima, no oni su bili kućne izrade. Naši su preci pleli vijence od savitljivih grana vrbe, a potom bi ih oblačili u zimzelene grane jele i ukrašavali raznim cvijećem. Radilo se to dan prije Svih svetih, do dugo u noć, a gotove se vijence iznosilo i ostavljalo vani na hladnoj zemlji kako cvijeće ne bi uvenulo. Ujutro bi, obično otac, na rame stavio štap i na njega nanizao vijence te ih tako pješice nosio na groblje.
Na svakom grobu vijenac se stavljao na križ, a na sam grob poleglo se onoliko vijenaca koliko je u grobu bilo pokojnika. Palile su se svijeće koje za kišnih dana ne bi dugo održale plamen.
Tijekom cijelog dana zvonila su crkvena zvona. Zvonilo se ručno, pa su se mladići izmjenjivali u potezanju užeta, a majke su im nosile ručak u crkvu—bila je to još jedna prilika za druženje.
Navečer se u svakoj kući molilo za pokojnike, a nitko nije zaboravio ostaviti malo “hrane za dušice”. Naime, vjerovalo se da u noći na blagdan Svih svetih duše preminulih članova obitelji dolaze ponovo svojim kućama. Stoga su ukućani pripremili jedan tanjur s hranom i ostavljali ga na stolu kao znak dobrodošlice dragim precima.
Vjerovanje da se duše preminulih predaka na noć Svih svetih vraćaju kući nije isključivo samo za naše podneblje—riječ je o pretkršćanskom vjerovanju koje je posebno bilo istaknuto na prostoru današnje Irske i Škotske. Kelti koji su naseljavali ovo područje u 1. stoljeću prije Krista ovu su noć nazivali Samhain te njome obilježili prelazak u mračni dio godine. Ovaj obred preteča je današnjeg Halloween-a.