Sve do druge polovice 20. stoljeća većina djece maruševečkog kraja rodila se kod kuće. Pri porodu je pomagala “ženska na glasu”, odnosno samouka primalja po koju se išlo kad bi žena krenula rađati. “Ženska na glasu” nije nužno morala biti iz istog sela, već se po nju ponekad išlo i dalje ako bi obitelj vjerovala da će najbolje pomoći pri porodu.

A da je strah bio opravdan govore podaci o visokoj smrtnosti novorođenčadi—gotovo da nije bilo obitelji u kojoj barem jedno dijete nije umrlo netom poslije poroda ili u ranom djetinjstvu. 

Stoga su djeca na krštenje išla odmah drugi dan po rođenju. Dijete bi u crkvu nosila kuma i žena koja ga je porodila, a po obavljenom krstu običaj je bio zaći u gostionu, s djetetom, dok bi se kod kuće pripremilo manje druženje za članove obitelji, “krstitke”. 

Nakon toga kuma je tjedan dana nosila ručak za cijelu obitelj kako bi se novopečena majka mogla posvetiti oporavku i brizi za dijete. Kuma je ručak donosila u košari na glavi, “ud juhe du kulača”.

Nakon Drugog svjetskog rata i stvaranjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije vojni je rok bio obvezan i to u početku (do 1952.) na tri godine, a potom je smanjen na dvije. Maruševečki vojnici svoju su vojnu naobrazbu u Centrima za obuku i odgoj vojnika i drugim vojnim školama stjecali diljem Jugoslavije.

Odlazak u vojsku na tako dugi period u udaljene krajeve jugoslavenskih republika—putovalo se vlakom i dolazilo kući vrlo rijetko, ako ikad—označavao je veliku prekretnicu u životu mladića.

Te su godine nerijetko označile kraj mladenačkim prijateljstvima i ljubavima, ali i stvaranje novih prijateljstava diljem Jugoslavije koja su se, pa makar i samo pismima, nerijetko održala do smrti.

Svadbena slavlja održavala su se u kućama, prvi dan kod mladenke a drugi kod mladoženje. No “sikačice” su dolazile i tjedan dana unaprijed kako bi pripremile jela za uzvanike (rezance, mlince, kruh, kolače i drugu hranu koja je mogla stajati, te na sam dan vjenčanja juhu i meso) i dočekale goste koji su donosili poklone prije vjenčanja (reklo se “nosilu se v gosti”). Dio poklona činile su žive kokoši, nikako pijetlovi, i velike pletenice koje su zvali “štruce”—te su se pletenice kasnije trgale i tople u bistroj juhi u kojoj nije bilo druge tjestenine. “Sikačice” su dan prije vjenčanja očistile kokoši i pripremile za pečenje, a pomagale su i u pripremi prostorije u kojoj će se svadba održati—bila je sreća kad su se mogle isprazniti barem dvije sobe u kući i omogućiti nešto više prostora za slavlje i ples.

Za mladenku je to bio najsvečaniji dan u životu i velika se važnost pridavala njezinom izgledu. U Donjem Ladanju je postojala žena koja se bavila oblačenjem mladenki, izradom frizura i pripremom “šlajera” odnosno vea, te izradom domaćih buketa od živog i umjetnog cvijeća i lišća asparagusa. 

Na dan vjenčanja mladenci su u crkvu išli pješice, ispred njih muzikaši, a iza svadba i to nerijetko po blatnim putevima. Nešto kasnije je postalo popularno unajmiti, onima koji su si mogli priuštiti, “Slavika z Opeke” koji je imao crne konje i otvorenu kočiju, “kuleslin”. “Kuleslin” bi se u potpunosti prekrio ručno vezenim stolnjacima ili plahtama i ručnicima također obogaćenim ručnim vezom te tako svečano poveo mladence do crkve.

Po povratku s crkve u kući mladenke bi počelo slavlje, koje je potrajalo do dugo u noć, a ples se nerijetko poveo po čitavom dvorištu. Sutradan bi se slavlje ponovilo kod “mladenca”, a njegova novopečena žena u novu je kuću kao miraz morala donijeti krevet i krevetninu te kravu ili šivaću mašinu.

A kako su se često mladi upoznali i zaručili, prisjeća se Marica:

“Unda istu tak pre svetum Roku su se dečko i puca malo nanjušili. Već unda tam su nekakve simpatije bile. Unda je bila Čisiuska nedela, unda je malu bole bilu. A da pa su bile Sesvete, unda pa si već vidla:  već tije ide s tijem dimo, tije ide s tijem. Znaš tua su bili kak tri sastanki: prvi je biu pre Roku, drugi je biu za Čisiusku nedelu, a glavni je biu na Sesvete na gruabji. I unda je posle bilu vjenčanje.”

U starim su obiteljskim albumima slike pokojnika i sprovoda vrlo česte—u vrijeme kad je fotografija bila rijetka bilježili su se samo najznačajniji trenuci, a smrt je bila jedan od njih. 

Pokojnik bi u kući bio dva dana, a u tom razdoblju dolazili su rodbina i prijatelji izraziti sućut, pridružiti se molitvi te tihom druženju. Na dan pokopa svećenik je došao do kuće pokojnika, te predvodio molitvom procesiju s lijesom koja je išla u crkvu i tek onda na groblje. Cvijeće se postavljalo na grob pokojnika, no aranžmani su bili kućne izrade a tek kasnije kupovni. Palile su se i male, bijele svijeće.

Ako bi nastupila smrt jako malog djeteta, što nije bila rijetkost,  običaj je bio nešto drugačiji.

“Rekla je mama da su došli k meši, skoru uvike da se tua došlo k zornici, dijete mrtvo bilo. Ustavili su ga undi de je Majka Božja Lurdska, unu v hodniku. Ka su ga nesli posle na grobje. Veli skoru saki dijen da smu išli k zornicama, veli, pa je biu mali lesik, pa je biu mali lesik. Doma je hmrlu, pa su unda ga z lesikum dunesli v cirkvu. Ali zgleda da se unda dijete nija smelu nesti nutri v cirkvu jer negda se lijes nusiu v cirkvu. Da je z doma išlu, unda je lijes biu v cirkvi i s cirkve je išiu na grobje. A dijete su sam v tije hodnik dunesli, tu je ustalu dijete.” Marica