Hijerarhijom do rezultata
poganskim vjerovanjima u zaborav
1910. izdana je knjižica pod nazivom Službovni red za nadzorničko i radničko osoblje kod poduzetničtva ugljenika Moses & Cons., Dolnje Ladanje kraj Vinice u Hrvatskoj.U knjižici su opisana pravila ponašanja, prava i obveze radnika, te hijerarhija u rudničkom poduzeću tog vremena.
U knjižici iz 1910. objašnjeno je da rudničko osoblje čine nadzornici i radnici.
Među nadzorničkim osobljem nabrojeni su sljedeći: nadrudari, rudari, strojovođe, koparski prednjaci, mjestni nadglednici.
Radnici su se djelili na nekoliko skupina:
1. osoblje nadležno za strojeve (pazitelji strojeva, podgrijači),
2. osoblje u radioni (bravari, kovači, stolari, tesari),
3. jamno osoblje (rudari, tesari, zidari, rudarski naučnici, vaditelji rude, zakonodavci, čistioci, vrtlari, zavirači, zasipači, polagači tračnica),
4. nadzemno osoblje (tovarujuće osoblje, zanatnici, težaci, noćni pazitelji).
Radno vrijeme je kroz 20. stoljeće, odnosno u razdoblju poslovanja ivanečko-ladanjskih rudnika, bilo različito definirano.
U ranije spomenutoj knjižici iz 1910. radno vrijeme određeno je na 12 sati (u dvije smjene) ili 8 sati (u tri smjene), ovisi o količini posla.
1917. godine radno vrijeme je definirano na 8 sati, no i dalje uz loše radne i higijenske uvjete. Prvi svjetski rat donio je općenito velik pritisak na rudare jer im je, osim rudarske, bila nametnuta i vojna disciplina.
Kazne za neposluh više nisu bile samo uskraćivanje nadnice već je postojala mogućnost zatvora.
Nakon Prvog svjetskog rata ugljen je postao izuzetno tražen zbog čega se povećala potražnja. Rudari se u novonastaloj državi i situaciji sve više zauzimaju za svoja prava i poboljšanje položaja.
U deset godina nakon Prvog svjetskog rata rudari Ivanečkih ugljenokopa štrajkali su 12 puta.
Završetkom Drugog svjetskog rata i jačanjem industrijalizacije mijenjaju se rudarske vrijednosti. Visokoproduktivna mehanizacija, primjenjiva u uvjetima Ivanečko-ladanjskih ugljenokopa, omogućila je još masovnije iskorištavanje ugljenih slojeva.
Što je 20. stoljeće dalje odmicalo, industrijalizacija se razvijala, a rudar je sve više poiman kao sredstvo za veću zaradu. To potkrepljuje i izjava engleskog svećenika koji kaže
“…rudari zasigurno nemaju razloga učiti ekonomiju, filozofiju ili europsku povijest ili pak išta drugo, osim kako da kopaju više ugljena i da se što bolje spreme za drugi svijet”. (Rose 2002: 280)
Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije solidarnost među radništvom bila je propagirana odozgo, kao dio ideologije. No zajedništvo među rudarima zauzima posebno mjesto i prisutno je oduvijek, sa ili bez političke propagande.
Zajedništvo se javilo kao odgovor na visok stupanj opasnosti u rudniku i stalnu pripravnost na najgori scenarij. Zbog toga su rudari uvijek jedan drugome čuvali leđa i pozdravljali se uzvikom “sretno“!
Isticala se solidarnost i prema drugim rudarskim zajednicama u Federaciji: svi ugljenokopi imali su čete za spašavanje, specijalno obučen tim koji bi u slučaju tragedije bio spreman otići do drugog rudnika i pomagati unesrećenim rudarima.
Ulazak ispod površine zemlje u predindustrijsko doba puno je jače odražavao svijest čovjeka da napušta svoje prirodno okruženje i zamijenjuje ga nepredvidivim i opasnim prostorom.
Osjećaji straha i opreza razvili su veliko strahopoštovanje prema podzemlju u koje ljudi onog vremena ulaze uz brojne rituale.
U mrklom mraku podzemnih hodnika rudarske su lampe iskrivljavale razne oblike praćene zvukovima podzemlja, što je neuke umove često tjeralo da vjeruju u nadnaravne pojave.
Iako je rudarski folklor u Hrvatskoj slabo istražen, u priobalju nailazimo na vjerovanja u Orka i Macića, duhove koji se pod raznim nazivima pojavljuju u rudnicima na području Balkana. U Hrvatskom zagorju takve su pojave nazivali perhmancima (njem. Bergmann = rudar).
Općenito su rudari viđali patuljasta bića, pa vjerojatno nije slučajno da je naziv minerala kobalta gotovo identičan njemačkom nazivu kobold = vragolan.
Nije samo neobičan prostor utjecao na razvoj strahopoštovanja, već i činjenica da su rudari nešto iznosili iz unutrašnjosti Zemlje – uzimali bez da nešto daju u prostoru u kojem se osjećaju strancima.
Zbog toga su strahovali od kazne koju im priroda može poslati zbog uznemiravanja podzemlja te su se prema njoj odnosili s poštovanjem.
U knjižici o radu ladanjskog rudnika iz 1910. određeno je da su djevojke i žene mogle biti zaposlene samo u nadzemnim poslovima. No u ranijim razdobljima zabrana ulaska žene u podzemlje imala je razloge drugačije od uvjerenja o manjoj fizičkoj snazi: na samu Zemlju gledalo se u ženskom rodu (Majka Zemlja) te bi prisutnost druge žene izazvala neravnotežu i odmazdu od koje su rudari strahovali.
Dolaskom industrijalizacije odjednom je prihvaćanje nadnaravnog počelo stvarati preveliku barijeru između ljudi koji ulaze u podzemlje i onih koji ne ulaze te osuđuju takve specifične i njima nedostupne pojave.
Vjerovanje u podzemna bića svedeno je na relikt kojeg se većina rudara industrijaliziranog doba niti ne sjeća, a veličanje snage i važnosti čovjeka u odnosu na prirodu posebno je vidljivo nakon Drugog svjetskog rata.
Za vrijeme druge Jugoslavije rudari postaju medijski eksponirani i putem medija oni “dobivaju lice”, no istovremeno njihov rad nije postao humaniji.
Veličanje snage čovjeka i zaborav važnosti prirode ilustrira citat novinara iz 1950. godine. Nakon posjeta rudniku Raša u Istri zapisao je svoje viđenje rudara:
“Čovjek tako sićušan u ovom ugljenom i kamenom masivu, i kada bi se s površine gledalo ne bi ga se niti vidjelo. Ali evo on dolje stotinama metara ispod površine kopa i snagom tehnike ukroćuje prirodu, radeći od nje što hoće i kako hoće. Ona je u njegovim rukama nemoćna. (…)
Evo stojimo tu na uskom otkopu duboko dolje, daleko od svijeta sunca i sitni smo prema tim brdima, ali jači, jači od njih!”
Uzelac, 1950:58.