U jamu
SRETNO!
SRETNO, natpis istaknut na tornju (šohtu) svakog rudnika, opisuje svu nepredvidivost jame. U jednoj riječi spojene su dobre želje, ali i opomene na brojne opasnosti.
Kroz šoht su se spuštale i dizale smjene rudara te vadio ugljen. Prije ulaska u jamu u nekim su rudnicima bili uobičajeni pretresi kako se ne bi unijelo nešto nedozvoljeno – cigarete, alkohol, staklo.
Svaki rudar dobro je poznavao podzemlje i jamu u kojoj radi. U mrklom mraku naučio se orijentirati na razne načine: po mirisu zraka i njegovom smjeru kretanja, prema cijevima koje su se pružale niz otkop, kablovima ili tračnicama. Ili bi stavio prst u vodu i osjetio u kojem smjeru teče.
U jamama “Ladanje” i “Brodarovec” sloj ugljena otkopavao se stepenasto i dijagonalno dolje. Ugljen Ivanečko-ladanjskog bazena vrlo je čist i s minimalnom količinom sumpora. To ga čini pogodnim za grijanje kuća jer nema neugodnog mirisa.
Kopanje ugljena u jami vršilo se isprva ručno, a potom su uvedeni električni strojevi poput bušilica koji su imali blagotvorni utjecaj na količinu proizvodnje, no vrlo loš na samog rudara i njegovo zdravlje.
Osnovni alati rudara na otkopu bili su rudarska sjekira kopač i rudarska sjekira šremer kojom su se zasijecali vertikalni dijelovi hodnika i pripremalo drvo za podgrađivanje.
U nekim je rudnicima postojalo pravilo da članovi iste obitelji ne smiju u isto vrijeme biti pod zemljom. No takva odredba redovito se kršila pa bi ponekad braća radila na jednom otkopu. Opća neimaština često je prevagnula, a ljudski dignitet ostao je u drugom planu.
Osim rudara koji su radili na otkopu i vadili ugljen, u ovom vrlo opasnom podzemnom sklopu bilo je potrebno neprestano održavati jamsku opremu i uređaje.
Za održavanje strojeva, ventilatora, vitla, crpki i bušilica bili su potrebni vrsni majstori sa znanjem i vještinama u tokarskim, bravarskim, stolarskim, električarskim i drugim poslovima.
Dotok vode u jamu “Brodarovec” iznosio je 35 litara u sekundi. Zbog toga je bilo važno da crpke pravilno i kontinuirano rade kako ne bi došlo do potopa radnika i cijele jame.
Neke od najčešćih rudarskih nesreća su zarušavanje, gorski udar (iznenadno urušavanje okolnih stijena), par krovine, pad u okno rudnika, udar struje, ozljeda od podsjekačice, gušenje ugljičnim dioksidom, gušenje drugim plinovima, nagnječenje vagonetom i druge.
Neki slučajevi završili su kao ozljede, no previše njih sa smrtnim ishodom. Najtragičnija rudarska nesreća u Europi dogodila se u Francuskoj 1906. godine kada je poginulo više od 1000 rudara zbog požara u rudniku.
Druga po (nesretnom) redu je tragedija u Labinu iz 1940. Tada je život izgubilo gotovo 400 rudara uslijed eksplozije.
Jama “Brodarovec” bila je duboka 100 metara. Riječi rudara iz Raše (Istra) najbolje opisuju dojam osobe koja stoji stotinu metara ispod zemlje:
Nema orijentacije, čovjek ne zna gdje je istok, a gdje jug. Okrećete se i pet puta ste na istom mjestu i pet puta ne znate gdje ste.
Štemberga, 2007.